Walt Whitman - Vlati trave

Ujevićevi prijevodi Whitmana iz 1951. znače veliki datum u hrvatskom prevodilaštvu. Prevesti tako majstorski na hrvatski jezik Homera novog kontinenta značilo je istodobno obogatiti prevodilačko umijeće i sam jezik. Tin je na sebi svojstven način uočio bit poezije Whitmana, koji ukida disparitet izmedu stiliziranog idioma poezije i običnog kolokvijalnog govora. Whitman unosi u poeziju jezik svakidašnjice, govor koji se čuje na ulici; u tiskarama, medu izdvojenim socijalnim grupama, govor koji obično nazivamo žargonom.Pojava Whitmana u američkoj poeziji mogla bi se nazvati sudbonosnom, jer Whitman će biti neposredni pratilac gotovo svake generacije američkih pjesnika. U sjeni velikog Whitmana stvarat će mnogi pjesnici svoj vlastiti idiom s jasnom idejom da slijede pjesnika koji je imao viziju Amerike, kao novog svijeta i novog podneblja. Divit će mu se mnogi, pa i Ezra Pound, koji će napisati: Odajem mu priznanje jer je on mene prorekao, dok ja njega samo prepoznajem kao pretka kojim se poriosim. Jedan drugi veliki pjesnik, T. S. Eliot nije bio baš sklon veličati Whitmana, smatrajući kako je Whitman bio više zaokupljen slanjem poruka nego versifikacijom. Mnogi su, pa i T. S. Eliot, uspoređivali Vlati trave s Cvjetovima zla. Whitman je svoju knjigu objelodanio 1855. a Baudelaire 1857. i u velikom dijelu kritike provlače se paralele između ova dva velika pjesnika rođena u krilu romantizma. Mnogo je raspravljano o Whitmanovu slobodnom stihu i zaključak je da njegov stih nije organiziran i strukturiran po zakonima metrike, dapače, govorilo se kako mu je stih na granici proze i poezije, jednim krakom dodiruje poeziju, a drugim prozu. Ono što je novo u biblijskom stihu ovog pjesnika to je taj dugi biblijski verset, sličan kadenci.

Ritmička struktura Whitmanove poezije može se tumačiti kao ritmički obrazac engleske Biblije, gdje se lirski fragmenti uklapaju u narativne. Zato će analiza Whitmanova stiha biti mnogo jasnija ako se pronađu i analiziraju neki glazbeni oblici i sama Whitmanova poezija, jer on je i sam priznao da su mnoge njegove pjesme nastale pod utjecajem glazbe. Tako Malcolm Cowley uspoređuje jednu Whitmanovu pjesmu sa strukturom opere, koja ima uvertiru, arije, recitativne i finalne dijelove. Zanimljiv je podatak da se u Whitmanovoj poeziji nalazi fond od trinaest tisuća rijeći koje je pjesnik samo jednom upotrijebio. U onom zlogukom proročanstvu T. S. Eliota o jeziku B.B.C.-ija, koji će jednom u dalekoj prošlosti biti jednak za sve, kao uniforma, Whitmanov primjer služi kao ohrabrujuća nada u moć poezije. Whitman je vjerovao u moć svoje zemlje, u moć svoga naroda, u moć svoje poruke, u moć svoje poezije. Iz njega zrači optimizam mladog kontinenta, za njega Priroda nije samo savršena nego i božanska, sve što postoji dobro je, u svakom biću nalazi se klica savršenstva.