Hrvoje Jurić - Uglavnom pridjevi

Zbirka Uglavnom pridjevi Hrvoja Jurića donosi deset ciklusa poetskih crtica i pjesama. Sam naslov zbirke kao da priznaje da ono bitno ovim pjesmama izmiče, ali, isto tako, da se oko pokušaja dosezanja toga bitnoga nastoji i da se od toga svaka umjetnost i svaki život sastoji. Već pogled na naslove “pjesama” (recimo, prve četiri: Život, Uznesenje, Ljepota, Transsuptancijalizacija) potvrdit će filozofske preokupacije autora i pokazati da je Hrvoje Jurić pjesnik izišao iz filozofije, ili obrnuto.
Tko će ga znati što je Prvo. Sve prožetost, ako nešto onda to, plemenit pokušaj sve obuhvata i artikulacije svega što poetski subjekt nastanjuje – a koje preciznom izmiče – vjerojatno je temeljni pojam, iako neizrečen u zbirci. No, poenta i jest u pokušaju: u tome se krije (s)misao. Pjesnik će reći da je praćenje igre predmeta koji prerastaju u simbole i neizbježna značenja – tihi poziv, fotosinteza filozofa. O samoj gipkosti i zapletenosti mišljenja i pjevanja, o svojevrsnoj epistemologiji poezije Jurić će pisati, ajmo reći dijalektički, ali daleko od materijalizma. Dapače, pokušaj mirenja i mjerenja materijalnog i duhovnog za učinak ima da je proces važniji od rezultata, a rezultat Jurićevih poetskih promišljanja ide prema apsurdnom i oksimoronskom. Mnoge rečenice ove zbirke lako će se pamtiti kao gnome ili krilatice. Upisana u mnoge tradicije, zbirka je prošivena citatima, posvetama, ali i kripto-navodima, imaginarnim zemljopisom, dakle, svijet mogućnosti je tretiran kao ravnopravna građa. Uglavnom, krećući od svakodnevnog u kojemu učas sine univerzalno, ponekad posežući i za tipičnim haiku motivima (vrabac, kapljica, cvijet), Hrvoje Jurić piše bez dodvoravanja i zavođenja. A i što će mu to kada piše o zavedenosti i opčinjenosti životom?