Igor Isakovski - Smrt ima kosu od morske trave

Igorov pjesnički glas gradi svoj ritam između psovke, s jedne, i oniričke blagosti, s druge strane; u lutanju noćnom cestom i sunčanim krajolikom duše, u egzistencijalnom škripcu između kožne jakne – crne – koja “miriši na d-mol solo bas. elektični” i mekog dodira dlana na bijeloj koži žene.

Igorova poezija je rezultat dvojnog, suprotstavljenog impulsa: druželjubiva je, naseljena sjećanjima na sitnice, riječi i glasove, ali je istodobno i usamljenička, sposobna hrabro se očistiti od uspomena, i umjesto buke motora koji poziva na putovanje, odabrati tišinu. “Kao vjetrovita tišina, kao neobavezan trepet: tako pišem pjesmu, tako dišem” - kaže Isakovski.

Posljednja Igorova knjiga – u Hrvatskoj objavljena poslije smrti autora – posjeduje rijetku, rekli bismo whitmanovsku kvalitetu, a to je vitalizam u pristupu temi umiranja.

U Whitmanovim Vlatima trave, riječ “smrt” pojavljuje se preko dvije stotine puta kroz svjedočenje i kontemplaciju, fantaziju i transfiguraciju. Smrt ima kosu od morske trave, međutim, nije whitmanovska knjiga na programatski, nego na spontan način. Testamentarni stihovi Igora Isakovskog svjedoče o vječnome životu kao vječnom kruženju energije pojavnosti. Njegovi su stihovi egzistencijalno “točni” i vizionarski “pogođeni”, potvrđeni kako življenjem, tako i umiranjem, dosljedni i iskreni, ispovjedno-narativni – samim time uznemirujuće intimni – ali i opći, utješni u općeljudskoj poruci koju pružaju čitateljima, zavodljivi u ekstatičkom prihvaćanju prirodnosti preoblike materijala ljudskog tijela i duha u druge oblike vibrantnih postojanja.

Sibila Petlevski