Kemal Mujičić Artnam - Sjaj i bijeda ponedjeljka

Tematsko čvorište, ljubav i sve oko nje i za nju, prikuplja se energijom u kojoj pokreti prirode dobivaju jedinstven smisao, a mjesto čovjeka u svemiru stječe svoj potpuni smisao u otkriću i istraživanju dimenzija ljubavi. lstina, scenografija je vrlo poznata i očekivana, ali u pjevanju i dragosti, u neprekidnoj radoznalosti osvaja se prostor Drugog, prostor ljepote koji počiva na spremnosti da se želi.
Želi se što? 
Želi se još jedanput doseći ono alkemičarsko čudo, pretvaranja riječi u himnu ljubavi, čija nam svečanost izmiče I pronalazi nas u svakodnevici. Pozvani smo da otkrijemo tajnu, ali mi smo samo vlasnici onoga što zajedno s drugima ne znamo i upravo nas to neznanje oslobađa odgovornosti što smo ušli u prostor čitanja koji podrazumijeva spremnost u sudioništvu riječi, riječi koje slave prošlo, sadašnje i buduće u jedinstvenoj snazi ljubavi i radosti života. 
Figure koje prate poeziju na putu do zvijezda i natrag nastaju na razlici između djetinjstva i iskustva, skromnosti i pričanja: o prošlom, o sjećanju u kojem je potpunost i skladnost svijeta nenarušena i potpuna. Može li povratak u čistoću vrste biti ozbiljniji simptom i znak izvan neposredne pjesničke odluke? Kako se nositi s poezijom koja se iscrpljuje u vjeri da riječ stvara svijet i da je ona doista u svojoj referencijalnosti i protežnosti sposobna proizvoditi dobrotu i radost, trajati u začuđenosti? Je li to stanje nevine neupućenosti ili dragovoljno odricanje od svih drugih izama, pravaca i čuda u kojima se pjesničko pismo zatjecalo? 
Dubina i beskraj koordinate su i uporišta poezije koja barata s nemirom i ljubomorom, zavišću ptica i svijeta koji se nije srodio s riječju o ljubavi i ne može joj parirati u svojoj jednoličnosti. Poezija čekanja i meditacije, imenovanje onoga čega nema, traženje mjesta sigurnosti i mira, tamo gdje je pozvana ona, ali i čitatelj koji mora pristati na tu vrstu vječne nade, vjere da je virus poezije prenosiv i tamo gdje su za sva druga iskustva i prakse vrata zaključana. (Miroslav Mićanović)