Damir Grubić - Rukohvat riječi

Tekst koji možemo označiti kao poemu. Čini se kao da je autor napisao je u jednom dahu, kao da je riječ o ekspresionističkom kriku. I obračunu ili pak o svođenju računa. Već u prvim stihovima se naznačuje "osjećaj stiješnjenosti" kod lirskog subjekta. Lirski subjekt se prisjeća događaja koji nestaju, "gube obrise", pa sve se čini nepouzdano i neizvjesno.

Upravo taj osjećaj neodređenosti provlači se kroz čitavu poemu. Ništa više nije sigurno, kretanje se urušava, dominiraju izrazi kao što su nekad, nešto. Nemoguće je ocrtati kronotop. Svuda se samo rasprostire "nepoznata dolina sjećanja" koja ukazuje na retrospektivnost, na pogled unazad. Ne spominje se slučajno odgođenost. Odjednom miješaju se ja i mi, pa se čini kao da nije riječ o pojedinačnom iskustvu, već o pokušaju da se govori o sudbini čovječanstva u posve nesigurnom vremenu.

I kao da pjesnik promatra stvari i događaje kroz mutna stakla: ništa se ne vidi jasno, samo obrisi i sjene. Posvuda samo naznake kao ključevi za neka buduća tumačenja.