Ana Pepelnik - Puls narančastih svjetala na semaforima

Moja je poezija otvorena / prirodnim događajima. Ova rečenica, koja se na izvjestan način nehotice pojavljuje u pjesmi Džep u srcu, iz pera Ane Pepelnik zvuči prije svega ironično, iako je za većinu čitatelja njezinog prvijenca uistinu istinita jer je poznaju kao pjesnikinju koja je pomalo naivno otvorena za tvar svakidašnjeg iskustva, a time i za kojekakve jezične prljavštine i nepreciznosti što ih to iskustvo sa sobom donosi. Čitatelji će zasigurno biti iznenađeni gustoćom i preciznošću pjesama iz druge knjige u kojoj autorica definitivno napušta svoju (nedvojbeno zanimljivu) zamisao prvijenca da se – uz svu vještinu koju je stekla u međuvremenu – pozabavi pisanjem, koje više ne računa ni na kakvu sniženu tarifu, već, štoviše: uključuje se u aktivni dijalog i spor s pravcima, koji prevladavaju u današnjoj slovenskoj poeziji ili upravo sada dobivaju na značenju. Anina je poezija pozorna na ono što je na dohvat ruke ali iuzgred odnosi i na stvari koje su izvan tog dosega. Upravo su takve nove pjesme Ane Pepelnik koja – kao i svaka djevojka – rado piše o cvijeću, bombonima i odjeći, iako joj nije strana ni kozmička perspektiva, na prvi pogled preuzeta od Kocbeka, ali usavršena na izvoran način, blagim zatvaranjem pogleda: Sve je to / nezaboravno i otužno. Nalik svemiru.