Sophia de Mello Breyner Andresen - Plovidba tišine

…U pjesništvu Sophije de Mello Breyner Andresen sve je radosno, stvarno i lijepo. Sve odiše skladom, ritmom, odmjerenošću. Sve je popraćeno nekom tihom glazbom koja dolazi iz prapočela svijeta, a prije te iste glazbe tišinom iz koje se rađa mir i sređenost. U njezinom pjesništvu nema naglih trzaja, iznenadnih sinkopa, nemira i strasti. Kaos je odavno prepustio prijestolje Kozmosu, bitke između ovo dvoje davno su skončale. Apolon je pobijedio Dioniza; ne čuje se divlji ples, tek nježan zvuk flaute na zidu sobe u tišini, igra sjȅnā…

…Kad Andresenova putuje Starom Grčkom, ona se ne sjeća njezine drevne i slavne prošlosti s bolećivom nostalgijom božanskog Kavafisa, ona ne promatra ni izdaleka, niti izbliza događaje ni ljude, ne žali za izgubljenim vremenom. Pjesništvo Andresenove nosi znamen apolonske lucidnosti. Budući da je obasjano svjetlošću, sve što stoji ispod sredozemnog neba isijava toplinu i bliješti. Njezin duh i pjevanje nose u sebi radost, lišenu ekstaze i žestine, tihu i jednostavnu ljepotu prvog buđenja, sunčanih istočnih obzora…

…Relikvijar Pjesnikinjinog svijeta u svojoj pojavnosti čuva savršeno oblikovane predmete metafizičkog medija Drevne Grčke na Sredozemlju. Grčki svijet je usklađen u svojoj ljepoti poput simfonije. Stvari su zatečene u fragmentima, na vazama i skulpturama, na okrnjenim predmetima iz prošlosti koji su doplutali morem do naše suvremene zbilje. Môre Grčke i Portugala jedno su more, kao i sva môra u konačnici…

…Kao ishodište beskonačnog, môre udaranjem svojih valova ponavlja to vječno gibanje, ritam svemira. Môre je stalna, gotovo opsesivna predodžba Andresenove koja čini osnovni topos njene poetike…