Boris Dežulović - Pjesme iz Lore

Ovo je zavičajna lirika po svojoj školskoj definiciji. Naš zavičaj, naime, jest Lora, koliko god se u udžbenicima i turističkim brošurama trudili prikazati ga kao arkadiju s Plitvičkim jezerima i kočaricama u zalazak sunca. Točno tu negdje, izvan turističkih, ali i naših svakodnevnih ruta, na početku autobusne linije koja upravo pjesnički vozi od Lore do Lovrinca, nalazio se mali, mračni logor na kraju grada, za koji mi, eto, uporno nismo znali, i za kojega uporno ne želimo znati ni danas, zbunjeni i šokirani pred njegovom zloslutnom kapijom...

Meni je cilj bio izazvati kod čitatelja duševne boli. To da čitanje izaziva ozbiljne zdravstvene tegobe, uostalom, znamo i otprije. Ja sam poetiku Jure, Bobana, Jasenovca i Gradiške Stare izmjestio iz opskurne, mračne subkulture emigrantskih domova kulture, prigradskih krčmi i internet foruma u prostor takozvane građanske kulture, među korice lijepo dizajnirane knjige, na police čistih, pristojni knjižara, u ozračje opuštenih ljetnih književnih večeri. Pustio sam Zlo da pjeva svojim riječima. Lora je samo sinonim za Zlo pred kojim smo zatvarali oči i spuštali rolete. Pjesme stoga nisu samo iz Lore i o Lori već pokušaj seciranja mentaliteta koji je Loru učinio mogućom. (Iz razgovora za Slobodnu Dalmaciju)