Jidi Majia - Orlov pogreb

U pjesmi naslovljenoj Autoportret, koja uvodi u knjigu "Plamen i riječi" (2013.), Jidi Majia kaže: „Vjetar puše nad grebenom, tiho zboreći djetetu u suton, / vjetar odlazi u daljinu, gdje čeka ga pripovijest. / Ostavi svoje ime, dijete, na ovoj zemlji, / jer jednog dana ponosno ćeš moći mrijeti.“ U tom prizoru i u toj poruci doista se sažima lirika pjesnika kojeg ovdje predstavljamo: u prizoru djeteta što na visokoj, od svijeta dalekoj planini u Sečuanu sluša huk oštrog vjetra i u njemu čuje sudbinski nalog.

Značaj pjesnikā čije je djelo usredotočeno na njihov zavičaj odnosno etniju obično ne seže dalje od granica tog zavičaja i etnije. Unutar tih granica ta je poezija možda važna kao čuvarica baštine, jezika i tako dalje, ali mimo njih može biti zanimljiva tek stručnjacima za određen kraj i kulturu. No kako se u svakoj dobroj književnosti, pa tako i u svakoj dobroj poeziji, ono univerzalno doseže tek i upravo posredstvom boja, mirisa, okusa i obrisa onog lokalnog, tako ima pjesnika koji poniranjem u mikrokozmos svoje kulture, običajnosti, jezika i predjela, i to baš krajnjim poniranjem u ono najvećma pojedinačno i skrajnuto, grade osebujan makroplan, odnosno univerzalnu viziju. Činjenica da je to moguće predstavlja, uz ostalo, i osnovu svakog mogućeg humanizma. A među pjesnike u čijem se djelu zbiva takav spoj ubraja se Jidi Majia.