Danijel Dragojević - Negdje

Već od naslova, preko karakterističnih motiva i pjesničkih postupaka koje u njoj nalazimo, nova zbirka pjesama Danijela Dragojevića Negdje sugerira kretanje unutar koordinata koje su ocrtale prethodne autorove knjige. Još jednom, lirski je subjekt promatrač prostora i stvari, a oni i ovaj put povratno skiciraju njegov portret, dramatiziraju stanja u kojima se nalazi. Ali dok je u ranijim knjigama Dragojevićevo negdje bilo izvjesno, u ovoj, koja se otvara motivima umora i gubitka – ono je “negdje najdalje, negdje bilo gdje, negdje nigdje”– i takvima označuje kako prostor tako i lirsko ja koje ga čita.
Možda je baš to približavanje bitka i gubitka u ovim pjesmama i urodilo novinom. Nemir lirskoga subjekta – zaljuljanog mišlju o napuštanju i smrti – svoj će izraz pronaći u njegovu to mirnijem pogledu, u skladu pjevanja/pripovijedanja, u nadrealističkoj igri, koja strah svojom magijom umiruje. To što se Dragojević baš u Negdje – još jasnije – ukazuje kao pjesnik vedrine, svjetla i ravnovjesja bilo bi paradoks, da nas na paradokse već nije naučio.