Branislav Glumac - Moja antologija hrvatske ljubavne poezije

S primjerenim uzbuđenjem (velim ovo bez patetike!) sačinjao sam ovu antologiju. Začeh je s Matošem, Ujevićem, Krležom i A. B. Šimićem, kao očevima moderne hrvatske literature u cjelini. …
Činio sam po svome ukusu i nepoljuljanom poznavanju sveokupne (i lju­­bavne!) hrvatske poezije. Mogao sam i bez crva grižnje više pjesnika uvrstiti: likovno rečeno kretao sam se okvirima suhoga ruba. Pa i kartezijanski: manje je pokatkad više. Nije baš sve bilo ni lako ni jednostavno…

Četiri književna naraštaja čine ovu knjigu. Razlikovno po mnogo če­­mu, a ponajviše po leksičkoj i metričkoj slobodi. No ono primarno motivsko izvorište, crpna ćutilna bušotina, rekao bih, da im je gotovo ista. Dakle: prvi je naraštaj onaj Matošev/Ujevićev, Krležin/Šimićev (u koji, dakako ulaze i tek mrvičak mlađi Krklec, Tadijanović, Cesarić itd.); drugi onaj Kaštelanov/Paruničin; treći Krugovaši; četvrti Recentni naraštaj od 1970. naovamo, (Razlogovci, Quorumaši), koji se na neki tihi način proži­ma s Krugovašima, naravno sa svim mogućim inovacijskim odmacima. Mogli bismo uvjetno ponuditi i peti međunaraštaj, u koji ulaze oni pjesnici koji su svoj zavjetni pjesnički credo vozili samstveno, posve po strani, udaljeni od svih grupa i koterija; među njima ima itekako jakih, vertikalnih, osobnosti i glasova...

No, ostaje: neka čitatelj sam odabire pjesme koje će zavoljeti, pjesnike koje će poštovati. Konačno, ovo je za nj i njegova antologija! Meni je apostrofirati one važne, međašne, točke u amplitudi od 110 godina ljubavnih nježnosti i krikova, tame i sumračja, tjelesnosti i bestjelesnosti, ali i svih onih umbrastih i molskih ljepota koje stihom, iz­­ričajem, bivaju pretvorene, usuđujem se reći, i u same vrhove globalne ljubavne lirike!

Branislav Glumac