Budimir Žižović - Marchi na biciklu

Pravo Drugoga, pravo na drugo i drugačije nije novost za ovoga pjesnika, to se pravo vuče s njegovim prvim knjigama, to je pravo pojedinca na slobodu, pravo na pjesmu ili čašu vina.

Žižović je bio i ostao buntovnik s razlogom, i s razlogom je birao pjesme za ovu zbirku. Meni se sviđala njegova učenost u ciklusu "Ispod sjeverna stupa" (zbirka "Kavana na obali"), u kojemu "slama" antiku na primjeru svoje Pule, u ciklusu koji je posve izostavio iz ovakvoga "Marchija na biciklu". Možda mu se danas bljuje od svake povijesti, pa i antičke, možda je izgubio "oduševljenje za tu zagonetnost istorije", kako je Jovan Zivlak opisao ovaj ciklus. 

Danas je Žižoviću sama poezija postala temom pjesme i pjesničkog ciklusa. On se radije zabavlja svojevrsnim brojalicama-brojanicama i stripovskih "oh-om" negoli historijom. Nije li, napokon, još 1982. zapisao o svima nama: "Novo vrijeme odgonetnulo je/ tajne spavanja i rada/ a ako baš i nije sve/ postoji vlastiti stav." Govorni jezik i dnevna frazeologija još su mu uvijek poticajni. Seks i "jepstvo" kao da su mu značajniji od jastva. Za njega pjesma jede pjesnika, a ljubavnik ljubavnicu. Žderanje bez ostatka preduvjet je svake umjetnosti, a posebno one u kojoj nije umrla etika. Poezija je još uvijek živa i taktilna ili je nema. To je pitanje i dilema na koju je Žižović odgovorio i ovom svojom knjigom. 

Željko Ivanjek