Casimiro de Brito - Izabrane pjesme = Poemas seleccinados

“Casimiro de Brito (1938) objavljuje prve pjesme kao član grupe Poezija 61, koja se zalaže za autonomiju riječi i radikalizira ideje koje u središte pozornosti stavljaju interes za strukturalne probleme u pjesničkom jeziku.
António Ramos Rosa, portugalski pjesnik i kritičar, smješta njegovu poeziju između praznine svakodnevne stvarnosti i onoga što Rimbaud naziva »punoćom velikog sna«. Od njegove prve zbirke Nesavršena samoća (1957) ono negativno (praznina, smrt, trulež, pustošenje, glib, progonstvo, erozija, prah) strpljivo se ugrađuje u pjesme u jednom dijalektičkom odnosu sa svjetlošću sunca, snagom minerala, biljaka i životinja, s ljubavlju. Pjesnička struktura je pritjecanje i otjecanje tvari, predavanje snu i stalno bdijenje, otvor koji gleda u prazninu; i ta neprestana potraga za identitetom zemlje kroz »riječi koje su živ kamen«, ta težnja za fuzijom s tvarima i elementima na jedan materijalistički i panteistički način prisutna je gotovo u cijelom de Britovom opusu.
Smrt je kod de Brita uvijek povezana s ljubavlju. Ženski element predstavljen je kao zemlja, majka zemlja, glina, posuda. Središnja zbirka de Britove ljubavne poezije svakako je Opus Affettuoso (1997), u njoj se govori da u svakom fizičkom odnosu postoji nešto metafizičko. Kod njega pronalazimo spoj zapadne forme aforizma i istočne haiku poezije, u njegovoj poeziji dotiču se Zapad i Istok. U dvjema zbirkama aforizama O krhkoj mudrosti (2001) i Umijeće disanja (1988) prevladavaju mistično-panteistički tonovi, ali s naglašenom budističkom i zen orijentacijom, a prisutni su i doticaji s drugim istočnim filozofijama, kao i svojevrsni postničeovski nihilizam. I u zbirkama kao što su Silovitosti (1995) i Siromašno umijeće (2000) osjeća se jak utjecaj haiku poezije u kratkim, jednostavnim pjesničkim formama.
I nova Casimirova zbirka, Knjiga padova, koju je započeo pisati 1996, i još uvijek je piše, vrti se oko te teme. Svaki fragment, kako de Brito naziva svoje pjesme, može biti posljednji, a svaki se fragment može nadovezati na prijašnji, kao što su u životu svi postupci uzrok onoga što će biti i posljedica onoga što je bilo.” (Tanja Tarbuk)