Konstantin Kavafis - Izabrane pjesme

“Krivo bi bilo, međutim, misliti da je Kavafis neka vrsta onodobnog razbarušenog Ginsberga. S jedne strane fin–du–sieclovski dekadent, Kavafis je bio miran građanin, činovnik gradskog vodovoda koji je cijeli život proveo u roditeljskom stanu kat iznad kupleraja. Bio je čovjek beskrajno opdan helenskoj klasici u kojoj je nalazio i moralnu potvrdu vlastitoj seksualnosti, ali i rezervoar motiva i tema. Njegov historicizam nema ništa s romantičarskim patriotskim busanjem i opjevavanjem bivše veličine. Kavafisa ne zanima klasična Atena ili zdrava, mlada homerska Grčka. Njega fascinira rodna Aleksandrija, grad Plotina, Ptolomeja, Kleopatre i Antonija. Zanima ga kultura kojoj je Aleksandrija simbol: prezrela, umorna, akademska, eruditska, na kraju svoga puta. Njegovi su likovi Antonije, Kleopatra, Ptolomejevići, Neron, Julijan Apostat, Darije, ali i bizantinski carevi i princeze, poglavito ni sa samoga kraja umirućeg grčkog carstva. Kavafis se zvao Filhelenom, Grčku je doživljavao kao duhovnu činjenicu, a ne teritorij, mrzio je nacionalizam, a u povijesti je umjesto okrijepe i sna o veličini nalazio zrcala svakodnevne gorčine i gubitništva, paradoksalne usude, primjer varljive slave i nestalne moći. Kako je jedan komunalni činovnik koji je čamio tamo, preko ruba Europe, mogao biti tako moderan, tako proročki i revolucionaran pjesnik? Na to je pitanje jedva moguće odgovoriti. Možemo se samo diviti Kavafisovoj fascinantnoj jasnoći i jednostavnosti.” (Jurica Pavičić, Slobodna Dalmacija)