Lazer Rok Lumezi - Bijeli prsten

BROJ STRANICA: 128

FORMAT:20 CM

UVEZ: MEKI

Lazer Rok Lumezi vrhunski je i priznati majstor oblikovanja nakita. Ova knjiga javnosti ga po prvi puta predstavlja i kao nadarenog pjesnika, koji svoje nadahnuće ima potrebu izraziti u riječi jednako kao i u obliku, uživajući u njihovoj međuigri. Štoviše, njegov se nakit može bolje razumjeti i tumačiti kada se uz njega vide skice odnosno zabilješke misli i osjećaja koje su bile ključne za pojedine nastale oblike nakita. Tako je nastala ideja da se objavi publikacija koja uključuje riječi, misli, bilješke, skice i nakit. Urednica knjige i autorica pogovora je Branka Hlevnjak, dok oblikovanje knjige potpisuje Lidija Novosel.

„Što je zajedničko oblikovanju nakita i oblikovanju poezije? Kako ih očigledno povezuje umjetnost, možda je bolje ništa. I jedni i drugi oblici izviru iz Niotkuda i naviru od Posvuda. Rasprostiru se prostorom u kojem je umjetnik mjesto nalaženja. Lumezi je, kaže svoj cijeli mali stan i on se sam prostire od ulaznih vrata do zidova boje meda od kestena do malih prozora otvorenih na sjever i zapad... I stih je misao kao i nakit. Zajedničko im je duhovno ishodište, tajna postanka i vjera u moć spasenja, ozdravljenja, vidanja, zavođenja i širenja intelektualne radosti. Sve su to nomadski i lako prenosivi oltari i skulpture, molitve i emocije zarobljene u oblike čulnosti, prepoznavanja, sjećanja...
I stih i i nakit, onaj su, kako kaže Lumezi, najintimniji kontakt s unutarnjim svjetlom koje navire stvaratelju iz dubine, probijajući se između egzistencijalne nužde i straha od mogućeg izostanka blagoslova ljepote i tajne kojom čarobnjaci pretvaraju kamen u zlato. Nema razlike u izboru oblika. On se nekako sam nametne izvan slučaja, dok svi maleni ljudski proračuni nestaju, kako nam sugerira Lumezi, pred izrazom, metafizikom i poezijom. Opet su jedno. I slika i riječ, i skica i nacrt, i konačan zapis poezije u prozi i vješto majstorstvo obrade materijala. Njihova je bliskost u snazi ljudskosti, u nesavršenosti duhovnih formi, koje lako dozivaju prošlost, i još radije zaviruju u vječnost.“ (Branka Hlevnjak, iz pogovora)