Rainer M. Rilke - Devinske elegije = Duineser Elegien

Dugo je vremena hrvatska kritika bila pod dojmom sumorne Krležine ocjene Devinskih elegija kao posljednjega Rilkeova plača pred djetinjstvom i djela u kojemu je Rilke doputovao u predvorje svog vlastitog groba i u kojemu se odbio od posljednje stvarnosti, spoznavši da je i 'ljepota' samo početak groze. 

Novo izdanje Rilkeovih Elegija trebalo bi djelomice promijeniti takvu učestalu kritičku recepciju jer Rilkeov elegijski glas kojim najprikladnije izražava turobnu svijest čovjeka na pragu tehničkog moderniteta (Elegije su dovršene 1922), zaziva zapravo pogled u bit stvari preko poetizacije i prihvaćanja prisnoga prostora i prolaznih stvari.