Ilija Babić-Andrin - Šokačka burgijanja

Ne znam da li itko voli svoje selo kao ja i često se pitam da li sam nastran, bolestan ili munjen kad i pored niza neugodnih doživljaja, ljubomornih, zavidnih, podazrivih, a bome i neljudskih postupaka nekih "velikih" Šokaca, Babogredaca i katolika, mogu ovdje biti sretan, zadovoljan i uvijek pokušavati stvoriti nešta novo, oživjeti što drugi zatiru, pokloniti svojoj Gredi ono što zaslužuje i voljeti je, pričati o njenoj prošlosti, značajnim ljudima, običnom, divnom stanaru, čobanu, majstoru, "mokrom bratu", birtašu i svakom onom tko ju voli makar malo.
 Zaboli me kad netko s podsmijehom govori o Babogrecu i Babinoj Gredi, kad netko o njoj piše neistine, neprovjerene priče obraduje kako njemu odgovara i naziva je "zloglasnom" poput Matka Peića.
U nju treba doći, družiti se s njenim žiteljima, pogostiti se, obići bircuze, poslušati kako se pripovida, zbijaju šale, kako jedan drugome uvaljuje, zavlači, kao se nitko ne ljuti, kako svatko prima što mu se uputi bez uvreda. Tko god je ovdje duže bio, dosta čuo, mogao je samo reći "Ovog nigdje nema". Možda zato kažu: "Ludi Babogreci", "Radiš uz onu stvar ko' Babogredac" itd.
 Ova zadnja i je nastala od Babogreca. Evo, opisani u knjizi, majstor Mijo moler, kad je odlazio u rat mama je za njim plakala, a on je kroz smijeh dobacio: "Ne revi mamo, ja ođo u Mitrovicu, a ako me ubiju, čekaj me kod nas na Dubočice jer ja neć' otplivat' prema Beogradu s vodom, no kontra. Znaš da sam uvik radio uz batinu pa ću tako i kad me ubiju."
 I upravo i postoje razni vicevi o nama jer smo ih sami stvorili, sami ih stvaramo svakodnevno, oni jednostavno niču i kad je čovjeku teško i kad je veseo. Svatko će se i s narođenijim našaliti, s mladima i sa starijima. Tu nema uvreda ni mržnje.