Duje Bašić - Misli

Takvu posvetu napisali su: Josip, Anton, Jasenka i Milan na prvim stranicama knjige Duje Bašića pod naslovom Misli. Neobična knjiga običnog naslova i impresivnog misaonog sadržaja. Rijetka i jednako tako vrijedna duhovna i spisateljska tvorevina dobroga čovjeka i oca koji je otišao u vječnost početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Imao je tada šezdeset četiri godine i bio je u punoj stvaralačkoj i životnoj snazi.

      Kad se prva knjiga objelodani pola stoljeća nakon smrti njezinog autora, onda to ima posebnu vrijednost i golem značaj, ne samo za autorove potomke, već i za šire čitateljstvo. Duje Bašić bio je zanimljiva ljudska i literarna pojava. Rođen je 1907. godine u selu Prugovo kraj Klisa i Splita, odakle se, nakon smrti oba roditelja i svršetka osnovne škole, upisao u podoficirsku školu u Zagrebu. Po završetku škole službovao je u Sinju odakle se, nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, s obitelji vratio u Zagreb. Tu je radio kao časnik na gospodarskim poslovima u Ministarstvu domobranstva NDH do sloma režima u svibnju 1945. Po oslobođenju zemlje, kratko vrijeme proveo je kao zarobljenik u logoru, da bi nakon opće amnestije bio oslobođen 9. kolovoza iste godine i ukazom narodne vlasti raspoređen u civilnu službu u kojoj je radio sve do umirovljenja 1968. godine. U tih dvadesetak godina obavljao je  računovodstvene poslove u nekoliko poduzeća te u dvije akademije. Najprije u Akademiji za kazalište i filmsku umjetnost, a onda u Muzičkoj akademiji gdje je umirovljen.

      Službovanje u umjetničkim akademijama omogućilo mu je razvijanje spisateljskih sklonosti koje je pokazivao još od rane mladosti. Zahvaljujući tome, uz redovne poslove i u slobodno vrijeme pisao je pjesme i zapisivao aforizme i misli na razne životne teme. Odabrane radove objavljivao je u Republici, Telegramu, Reviji, Izboru, riječkom kalendaru Jurina i Franina te u časopisu Školskog kemijskog centra u Zagrebu. Time je zadovoljavao svoju potrebu za duhovnim uzdizanjem iznad prosječnosti svakodnevnog življenja.

      Objavljeni radovi, zapisi i bilješke sačuvani u Bašićevoj književnoj ostavštini, na svijet su izašli blagodareći njegovoj djeci. Ponajviše najmlađem sinu Milanu koji se, uz stručnu pomoć priređivače Miroslava Vukmanića, prihvatio posla sređivanja i uređivanja starih rukopisa. Tako je nastala opsežna knjiga, koja na dvjestotinjak stranica sadrži više od tri tisuće aforizama, misli, gnoma, sentenci, izreka i drugih domišljaja, kako ih je autor nazivao. Za današnje prilike, to su sabrana djela autora koji je stvarao bez ambicija da postane poznatim piscem. Pomalo neobično za vrijeme u kome je živio, ali razumljivo zbog svega što je u životu prošao.

      Misli Duje Bašića pohranjene između korica i oživotvorene u impozantnom misaonom libru, predstavljaju riznicu životnih mudrosti odslikanu riječju i uokvirenu jednom rečenicom. Ni jedna misao u bogatoj knjizi ne prelazi zadani okvir od jednostavne ili složene rečenice. Jednostavne rečenice su obično proširene, a nerijetko i neproširene, sastavljene od dvije do pet riječi. Složene rečenice su zavisno ili nezavisno složene i u njima su jednostavni dijelovi razdvojeni zarezom. Takav stil dosljednog jedno-rečeničnog pisanja i misaonog izražavanja, u dugoj čitalačkoj i spisateljskoj praksi do sada nisam susreo, i utoliko mi se ovo djelo čini zanimljivijim i u književnom i umjetničkom smislu, raritetnim.

      Svoja zapažanja o određenim pojavama, društvenim odnosima, individualnim ljudskim osobinama i prirodnim fenomenima, Duje Bašić je bilježio sistematično, slažući ih u tematske i logične cjeline koje čitatelju pružaju potpun uvid u njegove filozofske, sociološke i ekonomske  poglede na svijet koji ga je okruživao i kome je fizički, djelatno i duhovno pripadao. Rad među dramskim i muzičkim umjetnicima svakodnevno ga je nadahnjivao i poticao da i sam oblikuje vlastite misli i doživljaje u aforizme, epigrame i druge mudroslovnice koje su biseri ljudskoga uma neograničene vrijednosti i beskonačnoga roka trajanja. U jednom od brojnih epigrama autor kaže:

      Volio bih da mi život bijaše još teži,/ da mi mis’o kroz prazninu ponegdje ne bježi.

      Čudna je pojava ljudska misao iz koje se rađaju mala i velika djela i koja nas vodi ka dobru i zlu. Prema dobru u dobra vremena, a prema zlu kad nas zlo nadvlada. Prošao je Duje kroz to vrijeme zla za Drugog svjetskog rata, ali je i u njemu sačuvao ljudsko dostojanstvo koje ga je krasilo do kraja života. O tome najbolje svjedoče njegove misli koje je slijedio na svakom koraku. Prijeđi prije mislima kud misliš proći! A onda: Gledaj svačiji put, da bolje vidiš svoj. Jer… Put vodi u svaki smjer, ali ne i svaki na pravi smjer. I ono što je posebno važno: Put je otvoren dokle sežu misli. Razumije se, dobre i poštene misli. Sve izvan toga vodi krivim putem. Pisac bi to pojednostavljeno rekao: Tko živi na račun ljudi, odumire kao čovjek. Kratko jasno, ali mnogim pripadnicima ljudske vrste, nerazumljivo i nedohvatno. Zato ti i takvi žive na račun drugih i ne libe se drugima ugroziti život.

      Tko živi s vjerom, taj živi s mjerom. Naravno, s vjerom u dobro, jer svaka vjera ne vodi dobrome. Puno je u povijesti bilo krivih vjera i onih koji su te vjere slijedili. Ljudska civilizacija zagađena je nemirima i ratovima svakojakih vrsta. Ljudsko prokletstvo nema granice i prisutno je na svakom koraku. Iz njega izniču sva zla ovoga svijeta. Ratovi su požar razuma. Tako je zapisao Duje Bašić, dodajući da su… Ratni ciljevi – smrtni putovi. Unatoč tome, ratovi su stalni pratioci ljudske gluposti i znak prisutnosti hordi idiota među nama. Dok je njih, mira neće biti, i nerazum će razumu prijetiti. Velike vojskovođe treba zamijeniti velikim ljudima… Oružane ratove treba zamijeniti bitkom mišljenja. Ove Bašićeve antiratne poruke teško je ostvariti u vremenu kad velike političke vođe nemaju dovoljno pameti da shvate da je bilo kakav mir bolji od svakog rata i da se rat vodi protiv malih ljudi. U njemu ne stradaju ratne vođe i kolovođe, već nedužni narodi koje rat zahvati. Vođe i kolovođe, prije ili kasnije, umiru od zla u sebi, rastrgani otrovom koga su širili van sebe u vrijeme užasne neljudske pomame.

       Misaoni libar Duje Bašića kao pčelinja košnica ispunjen je različitim mislima korisnim za svakodnevnu upotrebu, i za pročišćavanje misaonog taloga koji se nakuplja u ljudskim glavama. Kod nekoga je tog taloga manje, a kod nekog više, sve u ovisnosti od stanja kroz koja čovjek prolazi od ranog buđenja do novoga sna. Dosta tog taloga slegne se za zdravog sna, ali se dosta prenese u novi dan. Zato bi bilo dobro imati ovu ili sličnu knjigu na radnom stolu ili kraj uzglavlja, i s njome rastjerivati crne misli i ružna sjećanja koja nas prate cijeloga života. Malo je ljudi stalno obdarenih smijehom i dobrim raspoloženjem. Puno je više onih koji posrću pod teretom obaveza i briga o tome kako život učiniti lijepim i podnošljivim u svakom trenutku.

      Kao terapiju za ta bolna duševna stanja, prepisujem još neke misli iz ove knjige, koja nikoga ne bi trebala niti smjela ostaviti ravnodušnim.