Elia Barcelo - Zlatarova tajna

“Četiri ujutro. Potkraj prosinca. Pišem sada za se, rukom, sitnim zlatarskim rukopisom, u ovom netom unajmljenu, polupraznom stanu, dok snijeg meko pada iza okana nad Ulicom Clinton gdje više ne svira glazba o kojoj je govorio Cohen. 
Pišem za se. Nikog više nema. Nikog više nema sada kad nema Celije. Popušio sam tri cigarete traćeći riječi, početak, ishodište ove priče koju si danas pripovijedam, ali gdje ga naći? Kako? Kako, ako nema početka, a kraj koji je obiljećio moj život, taj kraj otprije toliko godina, samo je šest dana udaljen od ove njujorške zore?
Uspomene bijesno naviru, trseći se nametnuti smućenom umu, i gube se u staklastoj magmi gdje se jedva naziru obrisi onoga što je bilo”.

Koliko je kratka, toliko je snažna, koliko ju je lako pročitati, toliku ju je teško zaboraviti, koliko je jednostavna, toliko je uznemirujuća, takva je ova priča o ljubavi. Jedan od onih rijetkih primjera u kojima se književnost bez straha laća vječnih tema tjerajući nas na postavljanje temeljnih pitanja: je li vrijeme jače od ljubavi, koji je trajni oblik ljepote, je li tijelo karta žudnje s ograničenim trajanjem, može li želja promijeniti stvarnost? 
Ovo je priča s kraja tisućljeća o nemogućnosti ljubavi.