Samo jedno ljeto

14.07.1993. moja sreća bila je pored mene, nisam je trebala pronalaziti jer je jednostavno bila tu i mirno spavala. A onda... pet dana nakon, nitko od nas dvoje nije mogao mirno spavati. Trebali smo biti izgubljeni kako bismo se ponovno pronašli. I jesmo. Samo što je trebalo skoro devetnaest godina da se pronalazak dogodi i umjesto da nakon svega imamo cijeli život zajedno, dobili smo samo jedno ljeto. Između pronalaska postali smo odrasli ljudi s prepuno snova i želja za ostvariti. Sudbina je još jednom okrutno umiješala prste i rekla: “Zajedno ih ne možete ostvariti, imat ćete ili samo jedno sretno ljeto ili cijeli život neispunjenih snova i loše budućnosti.” Budućnost smo trebali graditi odvojeno i to je bio jedini uvjet od kojeg ćemo preživjeti. 

Ljubav je sve, ali u okrutnom stvarnom svijetu, od ljubavi se ne može živjeti.

Bar imamo samo jedno ljeto i moramo ga proživjeti kao cijeli jedan život. I hoćemo. Ako se prije nego što shvatimo tko smo ne poubijamo. Jer postoji jedan mali problem. Moja sreća je velika nesreća. Bar mislim da je tako. Kad bih samo znala koliko sam u krivu.