Leila Meacham - Ruže

Epičnost, obiteljska saga, strastvena ljubavna priča, tragedije - ključne riječi koje podjećaju na romane "Prohujalo s vihorom" i "Ptice umiru pjevajući", a sve dobro izmiješano prati radnju od 1900.-1985. godine, razdoblja najvećih promjena u ljudskoj povijesti, ali i najvećih ratova.

Možda zapravo sve i počinje s ratom, jer glavne obitelji romana - Toliver i Warwick - upravo su potomci plemićkih obitelji koje su se borile u ratu između Lancastera i Yorka. Iako su svoju netrepeljivost ostavili na Starom kontinetu, u SAD su ponijeli svoje ruže, a francuska obitelj DuMont predložit će kompromis prilikom selidbe na istok Texasa: crvene ruže članovi darivat će si kad traže oprost, a bijele kad ga daju.

No, kad malo više promislimo, ono čime ova obieljska saga počinje i završava je Oporuka. Oporuka s velikim O, kako bismo naglasi zlogukost. Oporuka u kojoj Vernon Toliver, bogati plantažer pamuka ostavlja svoju očevinu - plantažu Somerset - svojoj kćeri Mary, a sina Milesa i suprugu ostavlja praktički bez ičega. Za Mary tu počinje njen životni križ; zahlađenje obiteljskih odnosa, siromaštvo koje su donijeli dugovi, konstantna bitka sa škrtom zemljom i vremenskim nepogodama. Ali Mary je pravi Toliver, a pravom Toliveru srce kuca samo za Somerset. A Percy Warwick, mladi nasljednik obiteljskog drvnog bogatstva odluči to promijeniti.

"Ruže" su jedan od onih klasičnih romana koji pomalo izumiru. Leila Meacham, inače učiteljica iz San Antonia, Texas, u svoje jedino litetrarno djelo udahnula je život, i to se osjeti na svakoj stranici romana. Sam roman je pozamašan budući da prati nekoliko generacija Tolivera i Warwicka, s naglaskom na Mary i Percyja, čija je priča u prvom dijelu romana i njegov najjači dio. Ali kad je u pitanju vrhunski roman, ne želimo li svi još koju stranicu više?

"Ruže" imaju sve ono to svaki veliki roman ima: likove koji nadrastaju knjigu, napetu radnju punu preokreta, ljepotu stila, zavodljivu atmosferu jednog dalekog mjesta i prohujalog vremena. U isto vrijeme romantična i oguljena do sablasnih kostiju, priča Mary i Percyja te njihovih potomaka jedna je od onih koja ostavlja okus u ustima - gorko-sladak.

Jedna misao za kraj, koja mi se stvorila kad sam čitala jednu stvarno loše napisanu knjigu. Ono što nas veže za roman su likovi, najviše oni glavni. Čak i ako je roman loše napisan, nekako se više vežemo za likove koje svoju priču iznose osobno, u 1. licu. Loša knjiga u 3. licu često ne može zamazti oči jer nam pripovjedačevo sveznajuće gledališe upravo više pokazuje koliko pripovjedač dobro/loše piše.

"Ruže" su u svakom svom dijelu napisane u 3. licu. Vještina profinjenog pisanja i životnost likova prštali su iz svake riječi. Sveznajuća pripovjedačica je pokazala da zna svoj posao, i ostavila za sobom djelo koje će sigurno postati američki klasik.