Nora Roberts - Odnijelo ih more (drugi dio)

Postupno je postajao svjestan toga što se dogodilo. Čuo je divlje udaranje djetlića duboko u šumi. zvukove smijeha koji su dolazili kroz drveće.
Postao je svjestan i Graceina isprekidanog daha. Osjetio je hladni povjetarac na svojoj koži. I nju kako se trese.
„Oh. Bože. Prokletstvo." Njegova psovka bila je Tiha. zlobna.
"Ethane?" Grace nije znala, nikada nije mogla pretpostaviti da netko može imati takvu potrebu u sebi, takvu žudnju. Za njom. "Ethane". rekta je ponovo i bila bi ga zagrlila da on nije uzmaknuo.
"Oprosti. Ja..." Nisu postojale riječi. Ništa što bi izgovorio ne bi bilo u redu. Ne bi bilo dovoljno. "Za ovo nema opravdanja. Ne postoji."
"Ne tražim opravdanja. Ne želim nikakve isprike ni opravdanja za to što smo zajedno. Ethane."
Gledao je u zemlju dok mu je u glavi počelo bubnjati. "Nisam ti pružio mogućnost izbora." Jako je dobro znao što to znači ne imati izbora.
"Već sam izabrala. Volim te."
Pogledao ju je i u tom trenutku sve što je ikada proživio slilo se u njegov pogled. Njezina usna bila je natečena na mjestu njegova ugriza.
Njezine oči bile su goleme. Njezino tijelo puno otisaka njegovih ruku.
"Ti zaslužuješ bolje."