Teresa Medeiros - Nevjesta i zvijer

Draga čitateljice,

toliko dugo lutao sam hodnicima ruševnog zamka da više nisam znao jesam li čovjek ili zvijer. No jedne olujne noći, praznovjerni gorštaci iz Ballyblissa, malog sela ugniježđenog u udolini podno zamka, ostavili su mi pred vratima djevicu svezanu za stablo, u nadi da će se time iskupiti za grijehe prošlosti zbog kojih sam ih kažnjavao. Ubrzo sam shvatio da je ona jedina kojoj nisam uspio utjerati strah u kosti. Nimalo me se nije bojala. Nije čak ni vjerovala da sam zmaj – nehajno me izvijestila da takvi stvorovi postoje samo u mitovima i bajkama. Pri takvom svjetlu stvari nije mi preostalo drugo nego zatočiti ju. Nisam joj mogao dopustiti da se vrati u selo i razotkrije me. Zatočio sam ju u kulu, i uskoro otkrio da ne mogu odoljeti noću odlaziti k njoj. Ne bih joj nikada učinio ništa nažao, ali volio sam je promatrati kako spava. Jer iako to nije mogla znati, uvukla mi se u srce. Istina, odbila je vjerovati da zmajevi postoje no odlučio sam ju uvjeriti da postoji nešto čarobnije od tog – ljubav.