Ivana Sajko - Ljubavni roman

RIJEČI, RIJEČI, RIJEČI, zaderao se iz sveg glasa prvo što mu je palo na pamet kad se uspio ubaciti među njene zadihane rečenice, nije ni pokušao shvatiti što mu zapravo govori, probudio ga je njezin vrući dah tik do uha, imao je iritantnu upornost budilice, došlo mu je da ga smlavi šakom pa je urliknuo riječi, riječi, riječi, kao čovjek koji više ne može podnijeti zvonjavu, kao čovjek koji, da budemo iskreni, više ne može podnijeti ni njezinu blizinu, ni njezina usta ni vruću paru koju ispuštaju, urliknuo je snagom spaljenog čovjeka, kao da ga je opekla i ona je na trenutak pomislila da će se od tog urlika srušiti zidovi, pa se pogrbila, sakrila je glavu rukama, zabila je prste u kosu i stisnula kapke do bola reagirajući tipično ženski, tipično prema njegovim mjerilima, što znači pretjerano, histerično i autodestruktivno, jer je namjerno potegla vlasi iz korijena, namjerno se skvrčila u položaj smrskane budilice i k tome nasilno natjerala suze na oči kao da mu se namjerava osvetiti tim klasičnim prizorom kućnog nasilja.

PRIJE TISUĆU GODINA, A MOŽDA I VIŠE napili su se kao guzice. Sjedili su na nekoj plaŽi izbodenoj opuŠcima, pipkali se i Čekali da turisti napokon pokupe svoje ruČnike, nestanu po hotelima, da se sunce sruŠi preko horizonta, obala se zamagli u ljubiČasto, zrak se napuni Čempresom i da onda dobro potegnu iz boce, svuku se do gola, bace u more, pa jedno na drugo, viŠe puta, bez kontracepcije, te da Život krene nekim sasvim drugaČijim tijekom.