Mirko Kovač - Knjiga pisama 1992.-1995.

Prošla su već dva mjeseca otkako smo u egzilu. Razdoblje kratko, ali za mene vječnost, jer nisam mogao pisati, a kad bih pokušao s bilješkama i dnevnikom, ispalo bi još gore. Prisjetio sam se Gombrowicza koji je jednom rekao da je nepristojno voditi dnevnik i žive osobe upetljavati u literaturu, premda je sam napisao knjižurinu Dnevnika; tri toma odlične literature. Već dugo moja spisateljska ruka drhti; ne mogu pisati bez unutarnje harmonije, a to je sada luksuz. U meni i oko mene previše je grča, a literatura jest lakoća i veselje čak i kad se bavi dubokom metafizikom. Sada sam se suočio s vlastitim likom; doduše, ništa ne prepoznajem, nijednu svoju crtu, ali uspijevam svaku svoju naprslinu dodirnuti. Otkako sam ovdje imam razvijeno samo čulo dodira, sve ostalo je tupo.