Deanna Kizis - Izgubljeni u preuređenju

Kada bi me god Cecile upitala zašto ne bi trebala izlaziti s drugim muškarcima - iako se to, dakako, nikada ne bi moglo dogoditi - osjećala sam se dužnom da joj nonšalantnim tonom punim samoosuđivanja pričam svoje priče, kao da sam ja stvarna verzija junakinja iz romantičnih komedija koje smo stalno gledale. No zapravo ja nisam bila voljena nespretnjakovićka s nepromišljenim planom da zastraši onog pravog kako bih dobila okladu na poslu, niti sam bila ružno pače koje će se uskoro pretvoriti u labuda. Jednostavno nisam imala uspjeha. Samo u posljednjih nekoliko godina hodala sam s Artyjem, filmašem koji je nosio naočale u stilu Johna Lennona i bio opsjednut bivšom ženom iz Barcelone koja se udala za njega da dobije vizu (ja sam bila njegova osvetnička terapija); s Markom, arhitektom koji je odrastao u Sangaju, napio me kineskim pivom, izjavio mi ljubav i preselio se k muškom japanskom dizajneru majica; i s Duffom, vlasnikom trgovine s odjećom koji je rekao da je razveden, što se pokazalo istinitim, ali zaboravio je spomenuti činjenicu da se viđa s još jednom ženom (to sam doznala kada je poslao zajednički mail da su zajedno pobjegli u Los Vegos da se vjenčaju). Da ne spominjem još trojicu ili četvoricu s kojima nisam bila dovoljno dugo da doznam jesu li uopće vrijedni spomena.Bryn me je uvijek opominjala da ne spavam s tim tipovima i držala mi predavanja o tome da će, ako budem čekala, biti skloniji tome da ostanu. Kako da objasnim svojoj militantnoj feminističkoj prijateljici da sam, koliko god to patetično zvučalo, tijekom godina isprobala njezin pristup na nekoliko muškaraca i da me ni oni nisu nazvali?