Barbara Taylor Bradford - Bogatašica 2

Njezine zelene oči, blistave i svjetlucave poput mačjih u tami, prešle su njegovim licem. Odjednom osjeti oštru bol, prodornu i snažnu, i obuzme je neko čudno čuvstvo, dotad još nepoznato. Bio je to ugodan osjećaj, premda s primjesom tuge, te nejasne i neobjašnjive čežnje. – Da, volim te – tiho mu odgovori.

On joj dotakne lice uzvraćajući joj prodorni i žarki pogled. – Onda ćeš me čekati gore pokraj spilje na Vrhu svijeta, još ovaj tjedan kad se vrijeme proljepša, zar ne?

Šutjela je. Sve do ovog trenutka Edwin nije ni razmišljao o tome da bi ga ona mogla odbiti, ali sad ga je ta pomisao pogodila kao grom i ispunila strahom. – Molim te, molim te, reci da hoćeš – preklinjao ju je, svjestan njezine šutnje, njezina oklijevanja. Zagrlio ju je i rekao umilnim glasom: – Otići ćemo ponovno na izlet.