Roberto Bolano - Muke pravog policajca

Projekt "Muke pravog policajca" započeo je krajem osamdesetih godina i trajao sve do Bolañove smrti. U pismu iz ’95., on komentira:

"Već nekoliko godina radim na romanu "Muke pravog policajca" i to je MOJ ROMAN. Protagonist je udovac u dobi od 50 godina, sveučilišni profesor, kći mu ima 17 godina, odlaze živjeti u Santa Teresu, grad u blizini granice sa SAD-om. Osamsto tisuća stranica, suludi zaplet koji nitko neće uspjeti shvatiti."

Posebnost ovoga romana je u tome što uključuje elemente iz drugih autorovih djela, od zbirke priča "Telefonski pozivi" do romana "Divlji detektivi" i "2666" pa ovdje ponovno srećemo Amalfitana, njegovu kći Rosu i Arcimboldija.

Približili smo se vizionarskom pisanju, sanjarskom, delirijskom, fragmentarnom, moglo bi se čak reći privremenom. U toj privremenosti je Bolañov ključni doprinos. Dok ga autor piše, svršetak ne može biti najvažniji dio romana, a često čak nije odlučeno ni kakav će biti. Važno je aktivno sudjelovanje čitatelja koje je istodobno činu pisanja. Bolaño je to razjasnio govoreći o naslovu: "Policajac je čitatelj koji uzalud nastoji urediti ovaj opsjednuti roman."

I u samom tekstu knjige inzistira na koncepciji romana kao života: dok jesmo, pišemo, dok živimo, čitamo, jedini kraj je smrt. Svijest o smrti i o pisanju kao činu života sastavni je dio biografije čileanskog pisca osuđenoga na neograničeno pisanje protiv vremena.

U Mukama pravog policajca ponovo susrećemo Bolaña koji nam je blizak i nužno potreban. I dalje je dirljivo kada na stranicama ove knjige pronađemo tu nevjerojatnu vitalnost stalno nagrizanu tjelesnom bolešću, ali i moralnom bolešću jednoga doba. Vitalnost i uništenje nerazdvojni su. - Juan Antonio Masoliver Ródenas.