Nikola Lunić - Venezuelanske priče

Začudni su ti latinskoamerički prozaisti. Evo, Guillermo Meneses kao da veze čipke rečenicama, a kad ih širimo — kroz svako okno sjaji — obilje, upravo mnoštvo značenja. Festival slikovitosti. Je li to život jedne prostitutke, nekog mornara ili njegov vlastiti, nekakav neuhvatljiv, u tisućama raznorodnih bljeskova...Bilo je vrijeme kad pčele snivaju, tom rečenicom Oscar Guaramato započinje pasus, da bi odredio kada se to nešto o čemu on priča dogodilo. Jest, to je vrlo precizna odrednica i njegova vremena i njegova štiva.Alfredo Almas Alfonso će nam u »Nebesima smrti» pripovijedati o ratu, tamo je uvijek negdje neki rat, slično kao i tuda oko nas. Međutim, ništa se to vrijeme, ni u ritmu, ni u diskursu, ni u rečenici, niti u ičemu drugom ne razlikuje od vremena mira. Bog je u njegovoj priči visok, bijel i ozbiljan, sličan protagonistu samom. Da, to je to!To su samo trojica od trideset i pet venezuelanskih pripovjedača koji su zaokupili prevoditeljičinu pažnju. Svi su oni — prošlostoljetni pisci, dakle još uvijek suvremeni, dapače — ovovremeni. No, uistinu, oni donose ono magično. Da, upravo je takvo.