Virginia Woolf - Valovi : roman

Sunce još nije bilo izašlo. More se pomiješalo s nebom, samo što se more lagano nabiralo, kao izgužvana tkanina. Postupno je, kako je nebo bijeljelo, na obzor, dijeleći to more od neba, polijegala tamna crta, a sivu tkaninu presijecali su debeli potezi što su se jedan za drugim kretali pod površinom, neprestance se slijedeći, neprestance goneći.
Kako su se približavali obali, svaki bi se potez uspeo, izvio, razbio i prosuo tanak veo bijele vode po pijesku. Val bi zastao, a onda se ponovno povukao, uzdišući kao spavač koji nesvjesno udiše i izdiše. Postupno je tamna pruga na obzoru postajala jasna kao da se u staroj vinskoj boci slegnuo talog, pa je staklo ostalo jasnozeleno. Iza nje bi se istodobno nebo razvedrilo, kao da se na njemu slegnuo bijeli talog, ili kao da. je ruka neke žene, naslonjena na obzor, podigla svjetiljku, a plosnate pruge bijeloga, zelenog i žutog prosule se nebom poput rebra lepeze. Onda je ona svjetiljku podigla više, a zrak kao da je postao vlaknast i otrgnuo se od zelene površine blistajući i žareći se crvenim i žutim vlaknima, poput dima što izranja iz lomače. Postupno su se vlakna goruće lomače stopila u jedan pramen, u zažarenost koja je podigla težinu sivoga vunastog neba nad sobom i pretvorila je u milijun mekoplavih atoma. Površina mora polako je postajala prozirna i lijegala, mreškajući se i svjetlucajući, sve dok se tamne pruge nisu gotovo izbrisale. Polako, opet, ruka je svjetiljku dizala sve više, sve dok se ne ukaza širok plamen; luk vatre zapalio se na rubu obzora, a svuda uokolo nebo je gorjelo u zlatu.