Cornelia Funke - Srce od tinte

Te noći padala je kiša, sitna šaputava kiša. I puno godina kasnije Meggie je bilo dovoljno da samo zatvori oči i već bi čula taj zvuk, kao da majušni prsti kucaju po staklu prozora. Negdje u tami lajao je pas i Meggie nije mogla spavati, koliko god se u krevetu prevrtala s jedne na drugu stranu.

Pod jastukom joj je ležala knjiga koju je čitala. Pritiskala je koricama Meggino uho, kao da ju je htjela ponovno namamiti među svoje stranice. "O, sigurno je jako udobno imati jednu takvu uglastu, tvrdu stvar pod glavom", bio je rekao tata kad je prvi put otkrio knjigu pod njezinim jastukom. "Priznaj, noću ti šapuće svoje priče na uho." 
"Ponekad!" odgovorila je Meggie. "Ali to vrijedi samo za djecu." Na to ju je Mo štipnuo za nos. Mo. Meggie je svog tatu oduvijek samo tako zvala.

Te noći - u kojoj je toliko toga počelo i toliko se toga za sva vremena promijenilo - pod Megginim je jastukom ležala jedna od njezinih omiljenih knjiga, a kiša joj nije dala spavati pa je sjela, protrljala oči da iz njih otjera umor i izvukla knjigu ispod jastuka...