Daša Drndić - Sonnenschein - dokumentarni roman

Šezdeset i dvije godine čeka.Ona sjedi pokraj visokog prozora u sobi na trećem katu austrougarske zgrade u starom dijelu Stare Gorizije i ljulja se. Stolica je stara i dok se ona ljulja, stolica cvili.Cvili li to stolica ili možda cvilim ja? pita duboku prazninu koja, kao svaka praznina, posvuda širi svoj proziran putridni plašt ne bi li je usisala, nju koja se ljulja, ne bi li je progutala, ne bi li je pokrila, prekrila, obmotala, pripremila za odlagalište na koje ta praznina, njena praznina, gomila sad već ukrućena trupla prošlosti. Ona sjedi pred svojim starinskim zamračenim prozorom, ona diše plitko i ispresijecano (kao da jeca, ali ne jeca) i prvo oko sebe pokušava ukloniti taj vonj ustajalog zraka, mašući kao da tjera muhe, potom sa svog lica, kao da se umiva ili kao da skida paučinu s trepavica. Taj truli dah (čiji? čiji?) puni sobu, pretvara se u neukrotivu poplavu i ona zna da mora složiti ob-lutke oko svoje nadgrobne ploče, sad, za svaki slučaj, u slučaju da on ne dođe, u slučaju da on dođe, nakon što ga ona šezdeset i dvije godine čeka.Doći će.Doći ću.