Matija Lisičar - Pripovijesti

Rat već odavno bijaše minuo. Wiktor Ruben, ujarmljen u poslove svakodnevice, na nj je posve zaboravio, zanimao se samo uobičajenim stvarima koje su ga, ipak, uspijevale posve obuzeti. Tim više nije mislio na predratna vremena, vremena uboge mladosti, teškoga rada, sveučilišta kojemu je posvetio toliko vremena, a koje nije mogao završiti jer su ga iz normalne orbite izbacila povijesna događanja. No potom je to tako krenulo, tako ga zakovitlalo da nije stigao ni pomisliti na mladost, a, evo, u međuvremenu se primakla četrdeseta godina života. Bio je odveć izrađen, ali tim bolje, govorio bi, nije imao vremena ni za kakvo razmišljanje, a iz prakse je znao da to ionako nikamo ne vodi. Smrt Jureka, ipak, narušila je njegovu ravnotežu, nije se mogao s njom pomiriti i osjetio se tako slabo da se obratio liječniku za savjet.