Milan Kundera - Polaganost

Poželjeli smo provesti večer i noć u nekom dvorcu. Mnogi su, u Francuskoj, pretvoreni u hotele: komadić zelenila izgubljena u prostranstvu ogoljele ružnoće, djelić drvoreda, stabala, ptica usred nepregledne mreže putova. Vozim i u retrovizoru promatram automobil iza sebe. Maleno lijevo svjetlo žmiga i cijelo vozilo zrači nestrpljenjem. Vozač vreba priliku da me pretekne, vreba tu priliku kao Što grabljivica vreba vrapca.Vera, moja supruga, kaže mi: Svakih pedeset minuta na cestama u Francuskoj umire jedan čovjek. Pogledaj sve te luđake koji se voze oko nas. To su oni isti koji su tako plašljivi kad pred njihovim očima okradaju neku sta-ricu na ulici. Kako to da se ne boje kad su za volanom?Što odgovoriti? Možda ovo: čovjek na motoru mislima je prikovan samo za taj trenutak vlastite jurnjave, hvata se za djelić vremena izvan prošlosti i budućnosti, otrgnut je iz tijeka vremena, on je izvan vremena, drugim riječima, u zanosu je, u tom stanju ne zna za svoje godine, ženu, djecu, brige, a to ujedno znači da se ne plaši jer je izvor straha u budućnosti; tko je lišen budućnosti, nema se čega bojati.