Robert Musil - Čovjek bez osobina

Spoj romaneskne naracije i esejizma, paradigmatičan uzorak moderne proze, obojen intelektualnim skepticizmom i diskretnom a razornom ironijom, roman je ostao praktički neshvaćen sve do 1950-ih. (...) Novi je prijevod struka ocijenila uspješnim (nagrada "Iso Velikanović"). (Mirjana Jurišić, Večernji list)

Pretpostavimo da je zamisliv čitač koji godine prije prvog rata poznaje samo na temelju Musilova romana: takav čitač ne bi imao ni predodžbe a kamoli znanja o nekim stvarima koje se u romanu samo spominju - o prerijama, kovačnicama i valjaonicama, o radnicima uopće, o svijetu izvan vidokruga vladajućih slojeva i obrazovanoga građanstva. Takvu svojevrsnu redukciju čitač nalazi i u romanima Marcela Prousta ili Thomasa Manna. Tajna velike umjetnosti tih romanopisaca u tome je što njihova djela usprkos tome ne pobuđuju dojam da je njihov odabir iz zbilje istovjetan sa cijelom zbiljom, da je neprikosnoven i samo po sebi razumljiv. Ironija, neodređenost, nabačene aluzije - sve to upozorava da je njihov pripovjedni svijet evokacija jedne krhke kulture, koja je samo dio povijesne zbilje, mnogo veće i složenije.