Drago Jančar - Lucijine oči

Usred proljetnoga prijepodneva prodavačica u Mercatorovoj trgovini primijetila je muškarca koji je stajao u kutu pokraj rashladne škrinje s mliječnim proizvodima i glasno govorio. Prodavačica je bila naviknuta na svakovrsne kupce, već je dugo bila u tom zvanju, zato tomu isprva nije posvetila posebnu pozornost. Gdjekad bi koji kupac glasno ponavljao narudžbe što ih je dobio od žene; klošari, koji su dolazili iz obližnjega parka kupovati vino i cigarete, vrlo su često svojim monolozima remetili prijepodnevni mir u prodavaonici. Međutim muškarac srednje životne dobi, koji je kratkim i odlučnim rečenicama glasno govorio, kao da nekoga u nešto uvjerava, nije izgledao poput klošara. Bio je odjeven u tamnomodro odijelo, nosio je kravatu i kad je ušao, ljubazno je pozdravio. Samo mu je lice bilo malo obraslo, očito se već dugo nije obrijao, a i malčice je zaudarao, kako je kasnije pripovijedala prodavačica, poput čovjeka koji već dugo luta uokolo i nije uspio preodjenuti košulju. No to može biti i muška površnost ili zaboravljivost putnika. Zatim je, ne uzevši košaricu za kupnju, otišao ravno prema stražnjem dijelu trgovine i tek je nakon stanovita vremena prodavačica primijetila da ondje stoji, gleda nekamo gore i neprestano govori. Kasnije, kad je na blagajni završila s troje ili četvero starijih kupaca, koji obično kupuju u to vrijeme, otišla je u kancelariju kako bi poslovođu obavijestila o muškarcu koji govori. No njezin je šef odmahnuo rukom čim je otvorila vrata.....