Hans M. Enzensberger - Kratko ljeto anarhije

Tijelo je u Barcelonu stiglo kasno u noći. Cijeli je dan padala kiša, automobili u pratnji lijesa bili su prekriveni krutim blatom. Crno-crvena zastava na mrtvačkim kolima bila je prljava. 
U zgradi anarhista, do revolucije sjedištu industrijske i obrtničke komore Barcelone, pripreme su počele već dan ranije. Ulazna dvorana pripremljena je za doček lijesa. Začudo, sve je bilo gotovo na vrijeme. Ukrasi su bili jednostavni, nije bilo ni traga kiću ili pompoznosti. Zidovi prekriveni crno-crvenim zastavama; baldahin istih boja, nekoliko svijećnjaka, uz to cvijeće i vijenci: to je bilo sve. Na oba vrata sa strane, kroz koja je trebala prolaziti ožalošćena gomila, po španjolskom su običaju bile pričvršćene velike ploče na kojima se moglo pročitati: "Durruti vas poziva da uđete". i "Durruti vas poziva da dođete". 

Borci su nadgledali lijes s oružjem uz noge. Tada su ga u kuću unijeli muškarci koji su došli s lijesom iz Madrida. Nitko nije mislio da će pred njima trebati otvoriti velika krilna vrata portala. Zbog toga su se nosači lijesa morali progurati kroz malena vrata sa strane. Teško su probili put kroz gomilu ispred kuće. Od galerije sve do sasvim neukrašene ulazne dvorane gledali su radoznalci. Atmosfera je bila puna očekivanja, kao u nekom kazalištu. Sve se pušilo. Neki su skinuli kape, drugi nisu ni mislili na to. Bilo je bučno. Vojnike narodne vojske, takozvane španjolske milicije, pridošle s fronte pozdravljale su njihove djevojke. Straže su pokušale potisnuti ih prema nazad. Ali ni to se nije odvijalo bez buke. Muškarac zadužen za ceremoniju izdavao je svoje upute. Netko je posrnuo i pao preko jednog vijenca. Jedan od nosača lijesa pažljivo je zapalio lulu baš dok je podizan poklopac lijesa. Durrutijevo je lice, ispod staklenog okna, na bijeloj svili, zamotano u bijeli šal izgledalo kao arapsko...