John Wyndham - Dan trifida

Tada je javnost već prestala trifide smatrati nakazama. Bili su na svoj trapav način zabavni, ali ne i posebno zanimljivi. Ipak, Kompanija ih je držala zanimljivima i mislila je kako je njihovo postojanje dobro za svakoga, a posebice za nju. Walter nije tako mislio. Ponekad sam, slušajući ga, i sam počeo slutiti zlo.On je postao posve siguran u to da trifidi govore.- A to znači - govorio bi - da negdje u njima postoji inteligencija. Nju se ne može smjestiti u mozak, jer analiza ne pokazuje postojanje ničega nalik mozgu... što nije nikakav dokaz da negdje ne postoji nešto što obavlja funkciju mozga. A tu jamačno postoji nekakva inteligencija. Jesi li zapazio kako se oni, kad napadaju, uvijek obruše na nezaštićene dijelove? Gotovo uvijek napadaju glavu... no ponekad i ruke. l još nešto: ako pogledaš statistiku žrtava, samo pogledaj broj onih koji su bili pogođeni preko očiju i oslijepljeni. To je impresivan i značajan pokazatelj.- Čega? - pitao sam.- Činjenice da oni znaju koji je najsigurniji način da se čovjeka izbaci iz stroja... drugim riječima, znaju što rade. Pogledaj to na malo drukčiji način. Pretpostavimo da posjeduju inteligenciju. To bi onda nas ostavilo s jednom jedinom važnom prednošću: s vidom. Mi možemo vidjeti, a oni ne mogu. Oduzmeš li nama naš vid, otišla je i naša superiornost. Zapravo je i gore od toga... naš položaj u odnosu na njihov postaje inferioran, jer oni su prilagođeni životu bez vida, a mi nismo.....