Janusz L. Wisniewski - Sindrom napetosti

Prestala je vjerovati u Boga tek onda kad je od majke čula da Njega nema. Točno pamti tu večer, kad joj je odgovorila pomalo razdražljivim, nestrpljivim glasom: - Pa mi ne vjerujemo u takve praznovjerice kao što je Bog. Nemoj to ni slučajno spominjati ocu. Imala je tada šest godina. Anita, kolegica iz školske klupe, pričala joj je o pogrebu djeda koji je umro u Poljskoj i sjećala se da je svećenik napravio znak križa iznad tijela u kovčegu. Upitala je navečer majku tko je svećenik i zašto je to učinio. I tada joj je majka prvi put govorila o tim praznovjericama. Sve do tada činilo joj se da postoji netko tako bezgranično dobar, kome se navečer može tiho ispod pokrivača sve ispričati - tako da zasigurno nitko drugi ne čuje — barem o tome što se dogodilo u kući i na dvorištu. Upravo takav Bog. Ali mama je imala pravo. Uostalom, mama uvijek ima pravo. Još je nikad nije prevarila. Zato Mu kasnije više ništa nije pričala ispod pokrivača. Nije još tada točno znala što su to "praznovjerice", ali je osjećala da je to nešto jako loše, čim o tome ne smije govoriti ocu...