Italo Calvino - Raspolovljeni viskont

»U razdoru sa samim sobom i svime oko sebe, 1951. sam počeo, gotovo iz osobne razonode, pisati Raspolovljenog viskonta ... potpuno fantastičnu pripovijest ... što se odigrava u dalekim epohama i u izmišljenim krajevima... Već duže vrijeme mislio sam o jednom uzdužno raspolovljenom čovjeku čiji bi se svaki dio kretao za sebe. Dakle jedna polovica preživi, a druga će se pojaviti tek u drugom dijelu... Sistem sigurnog uspjeha bio bi stvoriti jednu dobru i jednu lošu polovicu, kontrast u duhu dra Jekylla i gosp. Hydea ... no moja je namjera bila suzbijati sva ljudska raspolovljenja, založiti se za potpuna čovjeka...

Spontani unutarnji razvoj priče ponovo me vodio onome što je uvijek bila i ostaje moja prava pripovjedačka tema: neka osoba sebi dobrovoljno nametne neko teško pravilo i slijedi ga do krajnjih posljedica, jer bez njega to ne bi bila ona, ni sama za sebe, ni u odnosu prema drugima... Tako je raspolovljenom viskontu dano manje slobode nego drugima, a kretanje mu je predodređeno samim zapletom. Pa ipak, i tako ograničen, uspio je dovesti do izražaja svoju osnovnu dvoličnost koja odgovara nečemu što se u autorovoj pameti još nije sasvim razjasnilo...«

(Iz autorova popratnog teksta)