Andrej Nikolaidis - Odlaganje, Parezija

Ova je amalgamirana i eksplozivna prozna smjesa i nježan pokušaj namirenja dugova prema baki koja je pripovjedača odgojila, naknadno održan posmrtni govor samo za nju, unatoč njegovu htijenju da se odbaci "svaku sentimentalnost, prije svega nostalgiju i melanholiju, koje čovjeka neumitno vuku natrag u sigurnost malograđanskog, u humus iz kojega niče gadost protiv koje galamim."

"Parezija je, dakle, specifičan način govorenja istine. Podrazumijeva da to što je rečena istina ima ozbiljne posljedice po onoga ko je izgovara, i da on to zna. Ona podrazumijeva rizik za govornika, koji uključuje i smrt."

Odlaganje. Parezija nova proza Andreja Nikolaidisa već svojim naslovom jasno pokazuje da se oslanja o spisateljske tekovine Thomasa Bernharda, a svatko tko proguta ovu knjigu, kao Aspirinixov napitak za hrabrost, shvatit će da je oslanjanje i dublje, da se radi i o tonu i o beskompromisnosti, o rukopisu riješenom da ide prema kraju i koji, gotovo terapijski, oslobađa od straha i kukavičluka. No, Odlaganje nije samo parezija i Nikolaidisov (još jedan?) obračun sa svi(nja)ma. Pripovjedačevo autofabularno pripovijedanje o hajci – koja dosegne razinu države i Ministarstva – na njegovu glavu zbog novinske kolumne se kombinira s fikcijskim pripovijedanjem o kotorskom svećeniku koji se prije svog misterioznog nestanka zatekne u pat poziciji između službe Bogu i odanosti majci, između svećeničkog i sinovljevskog, poziva i dužnosti, poziciji koja ne podnosi odugovlačenje. Trudna je ova proza i od analogija koje nikako da se ispile i riješe. Priče o pripovjedačevoj baki i svećenikovoj majci, o vješticama, nestancima i izdajama, cijela niska analogija pokazuje da se neprobavljeni odnosi i neriješene traume vraćaju kroz povijest, kao lajt-motivi koji laju iz utrobe, kao nečista savjest ili buuumerang koji se vraća i eksplodira pred licima, u sadašnjosti.

Ali čovjek je, na početku manje a na koncu više, korumpirano biće. Ipak, biće sposobno za pareziju i bijeg u istinu.