Nick Hornby - Nogometna groznica

Englezima nije trebalo mnogo da od toga naprave vrlo uspješnu kombinaciju. Autor kojem je to uspjelo je Nick Hornby, koji je i na našoj književnoj sceni već ostvario zavidan status zahvaljujući prijevodu, a ubrzo i filmu — Hi-Fi. I dok posljednja utakmica možda nije u potpunosti zadovoljila sve njegove kriterije nezaboravnoga nogometnog susreta, zasigurno je nije ni pratio sa strašću rezerviranom za susrete njegova omiljenog kluba — Arsenala. Upravo je ta strast tema njegova prvog romana — Nogometna groznica, koji je ove godine doživio i svoj hrvatski prijevod. Na prvih nekoliko stranica uvoda Hornby objašnjava potrebu da dugogodišnju opsesiju nogometnim navijanjem iznese široj publici kako bi, na taj način, običnim ljudima donekle objasnio psihološke procese koji se događaju u glavama navijača te kako bi pokazao da je vrlo lako povući paralele između većine životnih situacija i nogometnih utakmica. Čitava je knjiga, tako, pisana u prvom licu — poput paralelne nogometno-životne biografije u kojoj su poglavlja, uz ponekad i nenogometne naslove, definirana datumima utakmica i imenima parova. Osim autobiografskim crticama, Hornby se povremeno pozabavi i nekim sociološkim aspektima nogometa i navijanja — između ostalog i poznatim fenomenom engleskih huligana. Nažalost, neki takvi, nešto naglašeniji dijelovi, ne uklapaju se sasvim u inače neposredno, svježe i iskreno autorovo pripovijedanje.

Nogometni džanki

Prvi važan datum u Hornbyjevoj ispovijedi je 14. rujna 1968. Kao dvanaestogodišnjak i dijete rastavljenih roditelja tog je dana pristao s ocem otići na svoju prvu nogometnu utakmicu — između Arsenala i Stoke Cityja. To je iskustvo na njegov život ostavilo trajne posljedice, od kojih je najočiglednija, dakako, njegova trajna odanost klubu s Highburyja. Naizmjenično ispisivanje nogometnih doživljaja i važnih događaja iz autorova života nastavlja se sve do 1992. godine, kada se na svojevrstan način čitav krug zanesena navijanja, sportske ravnodušnosti i apatije, totalnog nogometnog odricanja i navijačke agonije zatvara — kupnjom godišnje karte. Za razliku od priče o nezrelu tridesetogodišnjaku opsjednutu glazbom iz Hi-Fi-ja, u Nogometnoj groznici Hornby je više prostora dao razradi specifičnoga mentaliteta nogometnog džankija nego epizodama iz njegova svakodnevnog života, koji nije baš neposredno vezan uz navijanje. Zbog toga je za potpuno razumijevanje priče o strastvenu ljubitelju nogometa ipak potrebno nešto više stručnog znanja. Većina mlađih hrvatskih čitatelja teško će se, bez obzira na brojne i detaljne opise, iskreno oduševiti na spominjanje određenih nastupa Charlieja Georgea, Stana Bowlesa, Alana Sunderlanda ili Clivea Allena. Potpuni nogometni neznalice, uz malu grižnju savjesti, preskočit će i rasprave o razlikama u kvaliteti pojedinih igrača, taktikama određenih trenera, važnosti pojedinih utakmica za Arsenalovo mjesto u Premier ligi, različite sustave natjecanja te osvrtanje na točne datume i godine određenih utakmica. U svakom slučaju, autorova autoironija i blago-komično prikazivanje navijačkoga mentaliteta u kombinaciji s duhovitim priznanjima vlastitih i tuđih slabosti ni takve neće ostaviti potpuno ravnodušnima. No, teško da će, nakon što pročitaju ovu knjigu, u potpunosti uspjeti shvatiti sav očaj nakon poraza ili izjednačena rezultata u odlučujućoj utakmici, neizrecivu potrebu za nimalo politički korektnim vrijeđanjem suparnika ili duboki očaj i razočaranje nakon posebno lošeg rezultata.

Nogometna groznica ponajprije će oduševiti one koji se, barem dijelom, mogu poistovjetiti sa spomenutim situacijama i u nekim od redaka prepoznati vlastita razmišljanja. S obzirom na trenutno stanje hrvatskoga nogometa i navijanja, za razliku od Engleza, to još neko vrijeme ipak neće biti i vjerni posjetitelji domaćih stadiona. Oni, pak, zainteresirani isključivo za literarnu stranu Hornbyjeva romana neće ostati odveć razočarani, a možda će imati i malo više razumijevanja i simpatije za spomenute ovisnike.