Frank Westerman - Lipicanci

Najnovija knjiga poznatog i vrlo popularnog nizozemskog non-fiction autora Franka Westermana, slično kao i dosadašnje, osebujna je mješavina brižljiva istraživanja i poetskog, ali ujedno i vrlo napetog načina pisanja, za koji je u njegovoj domovini Nizozemskoj stvoren poseban naziv: književni non-fiction. 
Glavna tema njegove tek objavljene knjige Lipicanci (naslov originala: Dier, bovendier, što doslovno prevedeno znači Životinja, nadživotinja), naizgled je vrlo posebna životinja: najstarija kultivirana konjska rasa - lipicanac. Westerman je ispričao tu priču na sebi svojstven način, kao vrlo osoban dijalog između njega i njegovog „glavnog protagonista“. Ali lipicanac u stvari nije glavni protagonist ove knjige, nego samo lajtmotiv, misao vodilja, oko koje autor isprepliće cijeli niz priča, često se udaljavajući od teme, da bi se, uvijek iznova, ponovno vratio na polaznu točku. Ali stvarna tema knjige nije samo jedna, autor dotiče i isprepliće cijeli niz tema u jednu fascinirajuću cjelinu.
Jedna od tema svakako je pitanje koju ulogu igra nasljednost a koju okolina u nastanku odnosno izraženosti rasnih obilježja (nature vs. nurture) – kod konja kao kod ljudi (na pr. suludih pokušaja „oplemenjavanja“ pod Hitlerom, Staljinom i Čaušeskuom) sve do genetskih laboratorija našeg doba. To se pitanje uvijek iznova tematizira u ekskursima o Mendeljejevu, Lysenku, rasnoj ideologiji nacista, miješanju naroda i narodnosti u bivšoj Jugoslaviji. Isto tako važnu ulogu igra pitanje izvedivosti – ostvarivosti jedne životinjske rase (ovdje lipicanaca) prema željama i predodžbama ljudi, kao i izvedivosti ljudi samih (u fašizmu i komunizmu), i, na koncu, o odnosu između čovjeka i životinje.