Vladimir Nabokov - Laurin izvornik

Prije smrti Vladimir Nabokov ostavio je svojim nasljednicima upute da spale 138 rukom ispisanih kartica, skicu njegovog posljednjeg nedovršenog romana "Laurin izvornik". Ali supruga Vera nije imala snage uništiti djelo svoga muža, a kad je ona umrla, sudbina rukopisa prešla je na njihovog sina. Dmitri Nabokov, kojemu je sada 75 godina, jedini živi nasljednik ruskog romanopisca i prevoditelj mnogih njegovih djela, tri se desetljeća borio s odlukom da li da poštuje želju svog oca ili da za potomstvo sačuva posljednji tekst jednog od najvećih pisaca dvadesetog stoljeća. Njegova odluka da napokon dopusti objavljivanje tog fragmentarnog teksta – mračnog i opsjednutog smrtnošću, a ipak zaigranog – omogućuje nam da još jednom doživimo Nabokova na vrhuncu njegove veličanstvene kreativnosti. 

Vladimir Vladimirovič Nabokov rođen je 23. travnja 1899. u Sankt Peterburgu u Rusiji. Obitelj Nabokov bila je poznata kao visokoobrazovana i posvećena službi javnosti: Nabokov stariji bio je istaknuti protivnik antisemitizma i jedan od vođa Kadeta, opozicijske stranke. Godine 1919., nakon boljševičke revolucije, odveo je obitelj u izgnanstvo. Tri godine poslije ustrijeljen je na političkom mitingu u Berlinu dok je pokušavao zaštititi govornika od desničarskog atentatora. 

Obitelj Nabokov bila je trilingvalna i već kao dijete Vladimir je čitao Wellsa, Poea, Browninga, Keatsa, Flauberta, Verlainea, Rimbauda, Tolstoja i Čehova, uz popularna zabavna djela Sir Arthura Conana Doylea i Julesa Vernea. Kao mladić studirao je slavenske i romanske jezike na Trinity Collegeu u Cambridgeu gdje je diplomirao 1922. Narednih osamnaest godina živio je u Berlinu i Parizu, bio plodan pisac na ruskom pod pseudonimom Sirin i izdržavao se prijevodima, podukom engleskog jezika i tenisa i sastavljanjem prvih križaljki na ruskom jeziku. Godine 1925. oženio se Vérom Slonim s kojom je imao jedno dijete, sina Dmitrija. 

Nakon što je već bježao iz Rusije i Njemačke, Nabokov je 1940. ponovno postao izbjeglicom, kad je bio prisiljen otići iz Francuske u Sjedinjene Države. Ondje je predavao na Wellesleyu, Harvardu i Cornellu. Također je odustao od pisanja na ruskome i počeo pisati prozu na engleskome jeziku. U pogovoru Loliti ustvrdio je: “Moja privatna tragedija, koja ne može i zapravo ne smije biti bilo čija briga, jest da sam morao napustiti svoj prirodni idiom, moj neiskvareni bogati i beskrajno podatni ruski jezik u korist drugorazredne vrste engleskog, lišenog svih onih pomagala – lažnog ogledala, pozadine od crnog baršuna, impliciranih asocijacija i tradicija – koje domorodac iluzionist zalepršanog fraka može magično upotrijebiti da na svoj način nadmaši naslijeđe.” A ipak je Nabokovljevo američko razdoblje bilo, po općem sudu, doba stvaranja njegovih najboljih djela, kao što su: Bend Sinister (1947.), Lolita (1955.), Pnin (1957.), i Pale Fire (1962.), kao i prijevoda njegovih ranijih ruskih