Tatjana Udović - Ludilo

Roman „Ludilo“ čini se kao nastavak onoga što je Tatjana Udović započela u romanu „Triesduja“. 
Kao što u „Triesduji“, bez da se stavlja na ičiju stranu i da donosi bilo kakve vlastite sudove i vrijednosti, pokazuje čitalačkoj publici da su mladi agresivni i nasilni jer su i sami svakodnevno izloženi stresu dugih vožnji u školu i iz škole i frustraciji zbog brojnih zahtjeva odraslih (škola, roditelji, okolina), a da im često, za to ne daju nikakva objašnjenja, tako u „Ludilu“, autorica, pokazuje publici da i oni koji su najgori, koji su totalno zabrljali, a posljedice koje slijede donose velike probleme i sankcije, složnošću, zajedničkim rješavanjem problema, zajedničkim inatom i željom za uspjeh i dokazivanje sebi i drugima, na kraju, se mogu pretvoriti u „naj razred i naj ekipu“. 
U borbi za uspjeh, pozitivno dokazivanje i ulažući mnogo truda i rada da se to postigne, autorica u „Ludilu“, pokazuje da se sve to može, a da se pri tome i ludo zabavlja.
Zbog toga, „Ludilo“ je jednostavno zabavno, veselo i nadasve poučno, ne samo za mlade, nego i - za sve uzraste. 

„Ludilo“ je vrlo dinamično. Autorica radnju ne smješta na samo jedno mjesto, odnosno područje, već u cijelu Primorsko – goransku županiju opisujući, turistički i kulturno, pojedina mjesta i gradove: Rijeku, Opatiju, Staru Sušicu. Iz romana možemo saznati o turizmu Opatije, o popularnim osobama i mjestima gdje se mladi najviše okupljaju, o riječkoj kulturi i tradiciji, uključujući Riječki karneval, tradiciji Viškova (Halubajski zvončari), čakavskom 
dijalektu kojim se govori na tom području, a turistički je
opisan Dvorac Stara Sušica i Stara Sušica uopće,
kao i način rada animatora koji su ondje zaposleni.