Nikica Petković - Kako svezati cipele

"Kako svezati cipele" je krnji bildungsroman, jer odnos oca i sina nije ni zalijevan a kamoli bildan. Problem je u tome što se pripovjedač nije imao priliku emancipirati, pobuniti protiv očeva autoriteta, ni izravno ni ikako, nego je odrastao i sazrio mimo oca. Upravo taj paradoks, nemogućnost obračuna s izmaknutim a prisutnim autoritetom omogućuje Petkovićevu prozu.

Ovo je tekst koji je istodobno poetsko-prozni i autoterapijski komad. Ovaj roman vapi za svim onim što terapija podrazumijeva: suočenjem, verbalizacijom, refleksijom... potragom za katarzom, traženjem načina na koji se čvor odnosa može otpetljati, za ključem koji bi otvorio brave - samo da je naći barem neke od tih brava.

Nikola Petković piše o traumi iz njenog pomičnog središta, iz traumatizirane svijesti. Nju bilježi jezikom koji pokušava savladati nered, pa ga, kad traumu obgrli, i reflektira. Njegove se riječi ponavljaju, opsesivno vraćaju, neprobavljene, brane humorom, traže koliko i govore. Pjevajući poput raskomadanog Orfeja, one u dijelovima traže cjelinu, zakon, zaklon, oca.