Slavko Malnar - Izgubljeno djetinjstvo

Ima li ljepšeg doba u čovjekovu životu od djetinjeg? Čak i kad su nas u školi učili o crnim danima neke davne monarhije, K und K je zvaše, o povijesnom zatiranju „svega što je naše“, djedovi su se sa sjetom sjećali starog kralja i cara Franza Josepha. Onda je Bog po svijetu hodao, pričali bi, ne o kruhu, jer ga previše nije bilo, ali bilo je na pretek mladosti, zdravlja, ljubavi, djetinjih ludorija i štošta toga. Čak i rat sa svim strahotama koje donosi pretvara se u statične slike s podnošljivim šarmom minulog vremena.
 

No ovih sam dana posve slučajno u knjizi Slavka Malnara, našeg Gorana iz Ravnica, otkrio jedno izgubljeno djetinjstvo. Nisam ni slutio da će čitanje knjige tog naslova biti prigodno u ovim lipanjskim danima sjećanja na  dva minula rata, potresno svjedočenje 4-godišnjeg djeteta još nedovoljno svjesnog svog postojanja, obitelji i sredine u kojoj živi. Redaju se slike: s roditeljima u Francuskoj, povratak, rat, fašistički palež cijelog sela, tjeranje u logor, razdvajanje obitelji i nada sve glad. Užasna, neizdrživa glad od koje se umire. Biblijski egzodus, put olujnim morem odKampora i Raba do konačnog odredišta u novom logoru Gonars u Italiji i još jedne biblijske metafore, rođenje brata čije su šanse da preživi jednake nuli. Glad – lov pola makarona u toploj vodi ili zrno riže koje dijete reže u nekoliko komadića da bi duže trajalo u željnim ustima.

Kapitulacija i povratak u popaljeno selo i opet – glad! Nova stradanja, prosjačenje ponosnih i vrijednih ljudi, solidarnost onih koji imaju jedan krumpir više, novi požar u još neobnovljenom selu zbog dječje igre, škola.  
 

Kako kaže autor: „Događaji su istiniti kako god neki izgledaju nevjerojatni.... Cijelo opisano djetinjstvo jedna je velika patnja...“. a iz te potresne knjige koja se čita u jednom dahu izabrao sam dio u kojem je opisana bratova smrt:
 

Jadni mali Mirkov brat umro je navršivši svega trinaest mjeseci života. Majčini loši životni uvjeti dok ga je nosila, rođenje u neimaštini, slaba prehrana, nehigijenski uvjeti u logoru, nedostatak odjeće, hladnoća i druge neprilike utjecale su na njegovo zdravlje i predodredile njegovu sudbinu. Nije on iznimka. Tako je uglavnom završavao najveći broj onih koji su se rodili u logorima na Rabu i u Gonarsu. Samo oko pet posto ih je preživjelo.
 

Umro je mali brat koji se „u osam mjeseci života nije ni jednom do sita najeo. A onda kad se najeo mlijeka, hrane na kojoj se zasniva odgoj mladih, bilo je to kobno za njega. Bilo mu je uskraćeno da barem jednom okusi majčino mlijeko. Iscrpljena glađu nije mu ga mogla podariti. Nije u životu okusio ništa dobroga. Samo glad, uši, bolest, hladnoća, prljavšina. To je bio njegov život. Bilo mu je suđeno da s ostalima izdržava kaznu na koju su bez razloga i suda osuđeni „komunistički banditi“. Banditi, čija je krivnja samo u tome što su živjeli u kraju koji je gospodin poglavniku ime nekakve fiktivne Kraljevine Hrvatske ustupio Kraljevini Italiji, a njen vođa,Duce, htio ju je očistiti od raje koja se naziva Hrvatima.
 

...Svaki je četvrti internirac ostao u logorskom groblju u Kamporu, Gomarsu,Trevizu. Gotovo sve vršnjake Mirkova maloga brata zadesila je ista sudbina. Pomrli su brzo nakon rođenja. Znano je samo petero ili šestoro koji su preživjeli i doživjeli zrelu dob. Pitanje je koliko će ih doživjeti istinsku starost“.
 

Spomenik revolucije u Brod Moravicama prikazuje goranskog čovjeka iscrpljenog lica sa šeširom, sjekirom i pilom i torbom u kojoj vjerojatno nosi malo palente i par krumpira. Naš veliki pisac, ratnik, moreplovac i još mnogo toga,  Joža Horvatjednom mi je rekao vidjevši ga: „Prošao sam svijeta, ratovao i vidio mnoge spomenike, ali ovo je jedini pravi. Ovaj je čovjek – seljak, radnik na svojim leđima iznio povijest ovog goranskog kraja!“ usuđujem se tom spomenu dodati i ovu knjiguSlavka Malnara, slavnu i tragičnu epopeju njegovih rodnih Ravnica. Pročitajte je ljudi, otkrit ćete još jedan kamenčić u nikad završenom mozaiku goranske duše, za kojom je Franjo Starčević tragao do kraja života!