Tena Štivičić - Dvije i druge

Postavljanje na scenu djela živog autora zapravo je prilično okrutan postupak jer. nakon prvog divljenja koje se piscu pokaže samim odabirom da se njegovtekst oživi u predstavi, slijede bolne intervencije, rasprave, kraćenja, pokušaji usmjeravanja i preusmjeravanja. Rijetka je sreća imati pisca koji je glas tvoje vlastite generacije, a pogotovo kad je ta generacija konfuzna i nesuvisla, izgubljena u prespora i otegnutu sazrijevanju. Tena u svojim dramama ne forsira logiku tamo gdje je nema, ne utjeruje pravdu nauštrb životu, ne krati rečenicu dabi sakrila prazninu niti je produljuje da bi nam pojašnjavala nejasnoće, ne ulaguje nam se niti nas prezire bili mi glupi ili pametni, snobovi, seljaci, Zagrepčani ili stanovnici svijeta. Zato sve što napiše igra. Jer ona nije samo profesionalka koja piše otkad zna za sebe i jer piše tako kao da bez toga ne bi znala za sebe. ona je i prijateljica puna ljubavi i za brz i sumanut život oko sebe i za kazalište, za ljude koji ga rade i s mnogo poštovanja za one koji u njega dolaze....