Zdravko Zima - Dnevnik jednog skribomana

Sažetost fiksiranog vremena na svoj je način u kontradikciji s dimenzijama teksta. Nije to slučajno. Kao rođeni otočanin, Zima je svjestan da je tekst otok, kako tvrdi Barthes, i da pisanje nema kraja, kako sugerira zaključnim riječima preuzetim od Brooka. Premda su se u pisanju dnevnika ogledali mnogi autori i autorice (Dragojla Jarnević, George Sand, André Gide, Miroslav Krleža, Edvard Kocbek, Virginia Woolf, Witold Gombrowicz, Max Frisch), kao paradigma Zimine knjige nameće se višestruko apostrofirani Xavier de Maistre. Za razliku od onih koji inzistiraju na vanjskim događajima, u njegovu slučaju prednost imaju unutarnje senzacije. Književnost je za Zimu prozor u svijet u kojem povlašteno mjesto imaju Matoš, Krleža, Lasić, Kiš, ali isto tako Kocbek, Dragojević, Pasolini, Mahler, Bernhard te ovom potonjem po mnogočemu suprotna sv. Tereza Avilska. Dnevnik možda ne bi bio dnevnik kad ne bi sadržavao reference na obitelj, djecu, prijatelje i one koji čine piščev egzistencijalni okoliš. Esejistički pasaži smjenjuju se s ispovjednom i gotovo solipsističkom naracijom, ekspoze o noveli Fantastična noć koincidira s datumom zbivanja te Zweigove novele, a novinske naslove smjenjuju literarni citati na hrvatskom, slovenskom, njemačkom i engleskom.