Jacques Poulin - Velike plime

– Što vam treba da biste bili sretni? 
– Nemate kojim slučajem neki pusti otok?
– Imam: otok Madame.

Ovim naoko neozbiljnim dijalogom, koji služi i kao otponac priče, Jacques Poulin u svom najpoznatijem romanu "Velike plime" (Les grandes marées, 1978) naznačuje glavne teme: što je sreća i kako živjeti s drugima. 

Otok Madame, na kojemu prevodilac – pod imenom-šifrom Teddy – dobiva neočekivano utočište, na početku se može shvatiti i kao pomalo bizarna, sjeverna varijanta zemaljskog raja: priroda je dojmljiva, a Teddyev poslodavac-dobročinitelj ubrzo dovodi i djevojku Marie. Između njih dvoje uspostavlja se osjetljivi sklad i prevodilac bojažljivo kaže da se još nikad nije osjećao toliko dobro. Uvijek mi je dobro kad nema agresije, kaže, i tako načinje treću veliku temu romana. Jer agresija je, čini se, sastavni dio standardnog oblika ljudskosti. 

I dok se Teddy mukotrpno, krajnje savjesno i, kako će se na kraju pokazati, uzaludno trudi pronaći značenje i pravi ton stripova te svih ostalih tekstova na koje nailazi – a razumijevanje svijeta koji ga okružuje moglo bi se simbolički označiti kao prevođenje stripa – Marie čita izravno, jednako kako čita i svijet oko sebe. Njezin prostor margine jedini je zaista individualan i autentičan; ona jedina nosi svoje pravo ime, dok svi ostali imaju tek šifre…

Ocrtavajući svoje likove pomalo stripovskom manirom, autor se diskretno ruga klišejima, od kojih su mnogi u doba kad on piše "Velike plime" tek u nastajanju. Likovi što ih gazdin helikopter svaki mjesec iskrcava na otok donose sa sobom kojekakve "velike naracije": gluhu znanost o trivijalnom, san o velikom američkom romanu, majčinsku brižnost u kombinaciji sa senzualnošću, mit o običnom čovjeku, sumnjivo iscjeliteljstvo; no možda je najgori Animator, sa svojom sposobnošću "senzibiliziranja populacije", new-ageovskim aurama i kolektivnom bio-energijom.